Бранка Селаковић

Branka Selakovic, rodjena 4.02.1985. godine.

-Apsolvent Filozofskog fakulteta u Beogradu, odsek za filozofiju.

-Biografija:
2010- Objavljena pesma „Pocetak i kraj“ na prvom „Evropskom Facebook Pesnickom festivalu.
            2009-  Objavljen roman „Kapija“.
Nagrađena priča „Narciza i princ“ objavljena u zborniku „Reč u prostoru“, u izdanju SKC-a.
            2008-  Objavljene priče na književnim sajtovima.
Objavljeni prikazi romana u časopisu „Bestseler“, i na www.barikada.com i www.trablmejker.com
            2007-  Objavljena priča „Dani“ u zborniku SKC-a.
2006-  Objavljen roman „Narcisi bojeni crno“.
                        Objavljena priča u zborniku „Doziv žubora“.
2004-  Nagrađen esej prvom nagradom na konkursu udruženja „Sveti Sava“.
Nagrađena priča na konkursu časopisa „Petlja“.
2003- Objavljena pesma u zborniku „Anđeo ime plamen“ u izdanju Književne         zajednice Jugoslavije.
Objavljena priča u časopisu „Danica“.
2002- Jedan od osnivača časopisa Medicinske škole „Zdravac“.
2001-2009- Objavljivane priče u časopisu „Rujno“. 

MORE

Odjednom u kapi kise osmeh se stopio sa niti secanja sto je dizala talase na mirnom moru. Nije more vise htelo da potapa mornare koji plove cekajucim na obalama da im donesu darove, ljubav, pogled. More se ljutilo na tu kap kise sto je pala, na secanje sto u njoj spava, na glupog kormilara koji ne cuje upozorenje. STANI, STENA, LEVO, NE! More mora da udari kada mu kazu da je krivo za sve, a nije. Samo ne ume da unapred vidi te talase koje vetar nosi, niti ume da odoli sirenama sto na steni leze i tiho na uho govore o slobodi, jutru, zvezdama, soli na dlanovima kada milujes vrat, soli na tabanima mornara dok ciste ribu, ribarima, dok trce zenama, deci koja klicu turbinama, maramama sto vijore u susret pobedama. Nije krivo more sto nista od toga ne moze da vidi, a zeli, silno zeli da podeli taj sjaj u ocima zivota, da nauci kormilara da slusa kapetana, kisu da ne pada u krivi cas, i vetar da duva. More zeli, ali ne ume.

SRNA I MORE

Srna je trcala u susret talasima koje je cula u pricama, u snovima. Nije htela ljubav jablana, jelena, htela je slani udar na bedrima uz viku sirena na stenama jer su izgubile kralja. Ona je ta koja ce obuzdati bezanja, bure, srdzbe. Ona je ta koju bi more moglo da voli. More je zavodljivo mirisalo devojkama sto peru tabane posle igranja na obalama. Nudilo im biserne ogrlice, tajne, skoljke. Nije znalo da ga neko trazi, juri ka njemu. Srna je zvala more da dodje iz snova, ugasi zedj i vatru u njenim koracima, na njenim stazama. More od muzike bubnjeva ne cuje jecaje, vapaj. Smeje se divnim ritmovima, krojeci dane za nova iluzorna jutra. Dva sveta koja ne znaju kako da se spoje. Ko je kriv za nase snove koje ne umemo da kazemo? Suma zatvara krug kojim srce srne juri za kapi vode, za udarom talasa. Obala ne zna za grmove, brda, srne. Praznina je granica svetova, a srna pokusava da je predje, da pronadje svoj raj.

STARAC I MORE

“Starce od kuda ti ovde na mojim obalama? Pazi da se ne udavis u talasima. Cudi me da si tako pitom starce, zar ne traba da srdzbom gadjas moju vecitu mladost, snagu, lepotu? Zene mi se dive, mornari mi pevaju, svi mi sa osmehom trce, a ti danima sedis i cutis. Sta te muci starce?”
“Duga je kosa moja od brige, seda od jada. Umorne su kosti moje, od traganja, trcanja za tudjim ritmovima, koracima. Bore kazu koliko sam ludovao, zubi koliko sam ratovao, oci koliko sam voleo, a dusa, ona samo zna da nikada nisam preboleo.”
“Koga strace? Zar ne volimo vise puta, ja sam mlad, mogu uvek ljubiti.”
“U rukama tvojih godina mislis da imas sve, u mojim otvoris te ruke i shvatis da je srna ostala daleko, da si zaboravio od sume gde je to drvo gde te ceka ona i njena snaga u venama. Isti smo mi mlado more. Samo ja imam telo da me seti na greske,a ti ces uvek gresiti, jer nikome neces verovati.”