Lidija Pavlović-Grgić (Konjic, 1976.).

Profesorica hrvatskog jezika i književnosti s višegodišnjim novinarskim iskustvom. Školovala se u Konjicu, Splitu i Mostaru. Piše poeziju i prozu za djecu i odrasle. Koautorica je dvojezične stihozbirke Let u TROstihu (Naklada DHK HB Mostar, 2008.), koju je i ilustrirala. Ilustrirala je i dvojezičnu zbirku poezije Marije Perić-Bilobrk PoeSIEja (Beč, 2009.). Pjesme su joj prepjevane na engleski i njemački jezik. Zastupljena je u zbornicima i u poznatim časopisima (Osvit, Diwan, Motrišta, Marulić, Mostariensia, Republika poezije, Napretkov Hrvatski godišnjak...), te na internetskim portalima za književnost.  

MOJA PRVA PJESMA

Moja prva pjesma
bila je tiša od leta
sanjivog leptira.

Čuo ju je mrav,
dok mi je šetao kosom
i tražio mrvu tišine.

I golub ju je opazio
kako uživa na perušci
njegove drage.

Pas se zatrčao
vidjevši ju na repu
tigraste mačke.

I miš je požurio za njima,
jer ga je zanimalo
što se zbiva.

A ona je izmicala spretno,
sve do mojih usta,
sve do tvog uha.

LUTALAC

Lutalac sam postala davno.
Ne, nisam dočekala naučiti hodati,
odmah sam postala lutalac.
I lutam godinama.
Sad sam u dalekom izgnanstvu.
S nešto trodnevne pure,
u tvrdim čizmama koračam.
Sretnem nekad nekog,
al’ nijednog lutaoca.
Samo putnike, da.
Oni uvijek znaju kud idu.
Ja ne.
Ne želim znati.

LETEĆI LJUDI

Leteći ljudi
previjaju nadom
moje okrvavljene oblake

Njihova tiha krila
nose moje korake
neizvjesnim nebom

Prosuti plavetnilom
oni su one nasmijane točke
na kraju božanskih rečenica

Mojim dobročiniteljima.

TJEŠITELJ

Povjetarac si
što žeravicu razgoni.
Pojiš nas medovinom
iz pješčanih čaša.
Kad nas ´no krvave izbaciše
kurve i lopovi,
ti nam dlanove pokaza.
U njima zlatnim slovima
urezao si naša imena.
I dok svijetlimo s tobom,
dotle smo utješeni.

NE BRINI ČOVJEČE

Pronosi srce svijetom
I osmjeh tužnima
I ljepotu ružnima
I riječi šutljivima
Ako ti srce slome ne brini
rane će procvasti
Ako te rasplaču
smijeh ćeš dozvati
Ako te ne vide
slijepi su
A riječi ako ne čuju
govori dok god imaš glasa

Posvećeno mojoj babi Šimi Arapović (1903.-1987).