Vasiljka Marić
Pesnikinja i književnica, rođena 2. marta 1052. godine, u hercegovačkom selu Tulje, u okolini Trebinja. Po završetku osnovne škole pohađa gimnaziju u Dubrovniku i Trebinju, a potom završava i Pedagošku akademiju u Dubrovniku. Nakon školovanja zapošljava se u Sarajevu, gde sa porodicom ostaje sve do početka rata u Bosni. Posle teških ratnih dana i izbegličkog zivota, nastanjuje se u Australiji gde i danas živi srećno sa porodicom (suprugom, tri sina, snajama i unukom). Od 2006 godine clan je Saveza književnika u otadžbini i rasejanju - SKOR i od 2010. godine Udruženja pisaca Poeta.
Objavila je:
BANANE
U blizini moga doma prodavnica voća.
Vrlo često uprem pogled u brdo banana.
Zagrcnem se, krenu suze i ožive sjećanja,
Prokrvari jedna davna, zatrovana rana.
Preplave me uspomene na moj život u izgnanstvu.
Huči more ne čujem ga, sunce prži meni zima.
“Bi li mama kupila mi samo jednu bananu”.
Pogodi me, kao grom, molba najmlađeg mi sina.
“Kupi samo jednu malu, ako imaš para.
Ako danas nema kupićeš mi sjutra.
Znaš kako si nekada puno kupovala.
Govorila da je zdravo pojesti jednu svakoga
jutra.
Ako li mi mama kupiš, sve ću da te slušam.
Iću s tobom čuvat’ koze i braćemo ljubičice.
Ja ću pojesti pola, pola dati braci,
Znam da nemaš novac. Mi smo izbjeglice.”
Željela sam, al’ ne mogoh, da sakrijem suze.
I pomislih “Tugo moja kako li ću izdržati?”
Sin ugleda moje suze i žalosno reče
“Neću mama bananu, samo nemoj plakati.”
Godine su minule, al’ prošlost je živa.
I suze su presahle, i nije mi više zima.
Na mom stolu uvijek su zute, zrele banane.
Niko ih ne jede. Kad’ istrunu zamijenim,
Al” neka ih ima.