Zal Kopp

Korak prema vremenu

Imam taj korak prema vremenu
s kojim ljubav postaje čudo.
Imam dovoljnu moć da nagost sna
obriše običnu golotinju zidova.
Ne želim čeznuti u sjećanju
i uzalud buditi uzdahe prstiju,
jer tom jatu dragih ptica,
unutar ruku pripada sjeme vjetra.

Kroz mene još uvijek hoda mjesec,
prolazi hladno i bolno srebro,
ali odazivam se naručju postelje,
gdje mirisno cvjetanje oka
uzbuđeno dodiruje čežnju vihora.
U oluji što se sprema čist je zagrljaj,
i pokraj mojih nemirnih stopala
zastaju slatki prizori suncokreta.

I ako treba zaronit u sluh noći,
zaronit ću u vlati zlatne vatre
i s korijenom svoga bića
kao šum zvijezda ili šum svijeta,
posred neba kušati svjetlost.
Imam pravo imati ljubav,
jer ta me blažena dobrota duše,
oduvijek primala na svoje usne.

U naručju pjesme

Odlazim zauvijek u naručje pjesme
gdje su sjene što u meni lutaju,
nekako mekše na papiru.
Nema milosrđa, a ljepota izvire iz slova
i sunce ne pravi pukotine u mom sjećanju,
jer odlazim bez obećanja da ću se vratiti.
Pridružujem se jasnoći stiha, bistrini misli
i žena koju volim iz plave kapi tinte nastaje,
u mojim očima pleše, u obliku cvijeta miriše,
žena koju volim, otvara naglo moj osmjeh
i spremna se pod brezinim lišćem skriva.
Volim tu ženu
i pridružujem se vremenu pjesme u kojem me čeka.
Volim tu ženu kao svoju pjesmu,
zbog visokih planina u mojim očima
i bijelih grudi ravnice,
volim i znam koliko se slaže u meni,
koliko uzdaha nosi na dlanovima,
kako započinje svitanjem u mojim preponama
i što misli nad beskrajnom pučinom moga sna.
Razmrsio sam čitav postupak nastanka papira
i svu njegovu bjelinu otkrio mojim prstima,
rasvijetlio tamu podno mjesečevih izlazaka
i sad pjesmom rastem i uspinjem se,
vidim nebo i zemlju kao nabor moga čela
ništa ne skrivam od srca, već u njemu plamtim
i stazu radosti u sebi pokrećem i volim.
Volim tu ženu što se divlje primiče.
Dajem joj svoj razum i svu svoju toplinu,
i beskrajni sjaj zjenica joj dajem,
pružam joj rascvjetane vrtove strasti,
služim je neponovljivim dodirima,
oblačim osmjehom crvenih jagoda,
opijam požudom vjetra u svili
i žudim za njom svakim poljupcem riječi.

Žudnja

Šutim i želim je kraj sebe,
svom snagom muškarca.

Slušam kako u meni,
besprijekornom ljepotom žene,
buja.

Žudim za njom,
zlatno nasmijanom,
jer je nježna
i moje tijelo iznutra ljubi.

U meni,
u mom tijelu uzdiše,
kao žena
koju oduvijek sanjam.

Lijepo i zanosno.
Požudno.

Dva mi srca donosi
i ostavlja ih
iza mojih bijelih grudi.

Sva ponosna,
kao slavuj
sretna,
s jednim srcem pjeva,
a s drugim
na svoje me usne polaže
i u svom zagrljaju čuva.

Moj je spokoj
i volim je dotaknuti snom,
ali ipak,
najviše je,
kao vatru
uživam.

Njen korak,
njen oblik,
njen miris,
i blagost njenog bića,
to su moja vatra
i moja voda,
moj zrak
i moja zemlja.

I takvu iskrenu,
dok me, u svoje tijelo,
naga prima,
volim svake noći
i u sebi,
svom snagom muškarca
želim.

Uzrok postojanja

Voljena moja, u zrnu pijeska ispisujem tvoje ime
i čežnjom na vjetru, ono pleše mojim usnama.
Ne usudim se pomisliti na ukradeno vrijeme
i u stopu pratim svaki otkucaj svog srca,
uzimam predah i predlažem duši
da zajedno pođemo k tebi.
Otkada sam te zavolio,
poprimio sam oblik svemira,
u kojem smo, ti poput zvijezde,
a ja putanja kojom tvoj sjaj prolazi.
Nastojim ne mirovati, već se stalno kretati,
za tobom i uz tebe, s tobom i u tebi, poput sna,
jer samo tako dostići ću vječnost i postati beskonačan.

Tek osvajam s mojim prstima toplinu tvojih grudi,
a već razmišljam s čim da te sutra ponudim
i kako da ostaneš prislonjena u meni,
s kojim načinom utoneš u mir,
pa da zajedno pođemo
u nedogled strasti.
Otkrivam uzrok,
iz izvora misli dolaziš,
ti si izgubljena svjetlost,
u praskozorju jutra sazrijevaš,
ispod mramora mjesečinom otječeš,
i svaku laticu mirisnom rosom posjećuješ,
nježnim obrisima otvaraš horizonte mog postojanja.

V r e l a   i   b l a g a

Kako si lijepa dok dodirom ulaziš u moju kožu
i kako si tvrda kad vrelinom bradavica dišeš.
Kako se izvijenim tijelom, mojim usnama smiješiš,
dok tvoja koljena njišu procvjetale crte bokova.
Kako me samo vječnošću svojih uzdaha izdvajaš
i mirna, poput dijamanta, sjajiš ognjem strasti.

Mojim venama, glazbom užarenih drhtaja pjevaš
i mirisima crvenih pupoljaka izazivaš osjete.
Kako me gledaš, dok u meni otvorena zastaješ,
a ja umirem, jer se hoću tvog blještavila napiti.
Zavodiš moj san požudom svojih vještih prstiju
i ništa ne tražiš, poput vulkana iz mene izbijaš.

Na rukama mjesečine mojom zjenicom liježeš
i svaki drhtaj kao cjelov srca nijemo nanosiš.
Ružičasta si, a istovremeno plava, vrela i blaga,
bistra i hukom vjetra očaravajuća, ti si nebo
i ljubav si tog neba što se u meni zanosno pruža
i odzvanja prostranstvima beskonačnih prepona.

Kako si nježno okretna s tim dvjema rukama
i mojoj tvrdoj muškosti odana, dar mojoj krvi,
rumena u licu, bijelom utrobom ovjenčana,
lepršava ljepota ružinih latica i žar mog života,
u gibanju svemira beskrajna i kao nitko lijepa,
ljubavna i sva potpuno predana našoj postelji.

Tu si u poljupcima što iz moje duše stalno izviru
i kad te imam osjećaš kako si otmjena ljubavnica,
kako sjenu tvoga obrisa pretačem svjetlom života
i divlje opijam slatkim bogatstvom iz mog pehara,
kako u tebi milujem tvoje pokrete dok me nosiš
i kako oduvijek, kao zrela žena, u meni postojiš.

Noćas vodimo ljubav

Noćas vodimo ljubav, ti na meni i ja u tebi.
Širimo po nama mjesečinu i zvijezde,
njihov se odsjaj sladi uzdasima naših tijela.
Mila, držim te za struk i pratim toplinom pokreta,
ulazim i topim se u tvojom bedrima,
a moje usne preuzimaju tvoje grudi
i jezikom maze nabrekle bradavice.

Noćas vodimo ljubav, ti poda mnom i ja na tebi.
Ispod naših tijela vri noć
i putanjom milovanja uspavljuje pjev ptica.
Svaki prst utiskujem kožom i ćutim mekoću,
a prepone mi među tvojima gore,
pa me zanose i poput rijeke tečem.
Uzimaš me snagom mora.

Noćas vodimo ljubav, ti do mene i ja kraj tebe.
Uskovitlani zrak pomiče zidove,
sve smo bliže zori koja otkucajima stiže.
Pomiješani sa suncokretima
osjećamo kako se ritam u nama ne smiruje,
postaje žešći i oslobađa strasti našim stomacima.
Jutrom nam liježe ravnica u dlanove.

Pod mostom moga tijela

Tu pod mojim mostom teče tvoje tijelo,
moji prsti klize tamo gdje ti želiš,
poklanjaš mi bedra, razdijeljena noću,
moram ih stići, posjetiti cijela.

Brojne su me tvoje opkolile čežnje
i u tvom se oku kao mjesec skrivam,
želiš da te uzmem, mirno hoćeš snivati,
a za uzvrat otkrivaš svoja tajna mjesta.

Božanstvena si, mila, prepoznaješ moj dodir,
puštaš moje ruke da po tebi plove,
ispred svakog daha ti se meni daješ,
i poput vira uvlačiš u sebe.

Zaista sam sretan iznad tvojih grudi,
ulazim u carstvo što ga tvoje tijelo nudi
i po njemu hodam, otkrivam tvoje tajne,
pa sa usana tvojih želju skidam.

Kao da si htjela, ulazim još jednom,
prepuštam se slatko za snove u tebi
i preko tvog stomaka unosim se strasno
da u podnožju mekom osjetim tvoj smiraj.

Ti si moja žena, zato te ja pratim
i svakim pokretom stižem tvoja mjesta,
znam da si zbog mene tako zasjala,
pa po meni svu milinu rasipaš.

Uživam u tebi, ljubavnice

Sve sam svoje pjesme za tebe napisao
i misli sa riječima pred tebe iznio,
sve ispjevao potaknut tvojim pokretima,
a dodire utkao u zagrljaje,
da svaku noć, zaronjen u zjenicu tvoga milog oka,
sve bogatstvo pred tvoju dušu stavim,
jer u ljubavi moraš stalno snivati.

Tvojim se tijelom razliježem uzdasima
i kao dijete veselo trčim bijelim proplancima,
s toplim poljupcima smirujem strasti,
a na vrhovima prekrasnih visoravni šapućem
i milujem oblake tvojih pogleda,
pa se u suton spuštam vrelinom divlje mjesečine
i odmaram na prekrasnim poljima zadovoljstva.

Uživam u tebi, ljubavnice,
jer dok me uznosiš beskrajno i strasno,
odvajam se dio po dio i rastopljen u kapima,
utječem u tvoju toplu nježnost
gdje izrastam u muškarca kojeg tako voliš,
i osnažen milinom tvoje ljepote
pronalazim ušće kojim bujaš kao žena koju volim.

Poslije ljubavne noći

Poslije ove ljubavne noći
gledam tvoje umorno tijelo.
Ljubav, što smo dobili,
tiho dozrijeva u našim pogledima.

Tu gdje ti snivaš, mila,
pod mjesečinom, u kolovozu,
krišom, između hrastova,
i tu, dakle, pokraj tebe, spuštam glavu.

I dok osjećam tvoje prste u mojoj kosi,
s jutrom u grlu,
u strahu vlastitog glasa,
ćutim jedini oblik svog postojanja, tebe.

Kako da ti kažem, izabranice moja,
vrijeme među nas nikada neće stići
i tvoj nemir odnijet će vjetar,
kao što plač upornošću nestaje.

Ne boj se, draga, ovdje sam ja,
budan drhtim nad tvojim polusnom.
Od početka te vodim ljepotom,
da zaboraviš mjesto, gdje ljubav prestaje.

Bez odmora ćemo mirisom trava šetati,
a kod izvora napojiti naša tijela.
O, tada ću te opet voljeti, ljubavi,
i na vrhovima oblaka pjevati.

Mnogi će nam zavidjeti u ljubavi,
htjeti nasilnički oteti pravo,
a mi ćemo nadmašiti njihove strasti,
i gdje prođemo osmjehom ocrtati noć.

Riječi na mjesečini

Uzimam ove riječi sa tanjura, iz sobe, sa šetnji,
pogleda u Dravu, običnog svakodnevnog razmišljanja,
razgovora u sebi, prelazaka ceste, vožnje tramvajem,
izmišljenih polazaka k tebi, odgovora samom sebi,
uzimam ih i nudim u predvečerje, zauvijek,
po kiši, na suncu, u jesen i hladnoj samoći.

Donosim ti i ovog puta na elektronskom papiru sebe,
da me možeš takvog dodirivati i milovati pogledom
ili ugasiti i sjesti u auto i jednostavno otići,
možda i zaspati u svjetlu mojih slova,
prebrisati ih ili potražiti na karti zvjezdanih snova
i prelistati u sjećanjima svih naših susreta.

Volio bih da sam ih donio sa sobom u laticama ruže,
ostavio ih u tvojoj ruci i na usnama potekao,
ispod krošnje hrasta zagrlio, glasom unio,
volio bih sve to i još i više, nebeske oči da to vide
i da mirisom jesenje kiše umiju naša lica,
volio bih, ali istječem ustajalim vremenom i krivnjom čekanja.

Ne mogu se od bezbrojnih naleta boli povući u riječi
i ne smijem u beskrajnoj tišini pomisliti kako si daleko,
jer ne želim osjećajima prepustiti da mi nedostaješ,
moram opstati snagom slatkih uzdaha i godina što dolaze,
ostati tu gdje jesam i navikama podrediti mir,
izvući srce i prestati kucati, dok me ponovno ne dotakneš.

Moram i hoću, priznajem, ovako sam izložen promjenama,
pomalo izgubljena razuma i podređen svjetovnim nazorima,
neprihvaćen i šutljiv i samo s jednim razlogom dišem,
istina, onako kako osjećam ne mogu, već s naporom
i iako se širim svim horizontima beskrajne mašte,
u meni ravnica još uvijek tiho smiruje nemirne brazde.

Idem, jer i ti ćeš sada sa svakom riječi malo sjesti,
pokrenuti uspomene, pogledati na sat i polako razmišljati,
zašutjeti i pokazati osmjeh, zapaliti cigaretu,
izvući se iz tjeskobnog položaja usamljenosti,
izabrati vrijeme i krenuti mislima prema prohladnoj noći,
da u njoj zajedno sa mnom osjetiš smirenje mjesečine.

Uzdasi duše

Pričao bih ti o sebi,
ali nemam više svog vremena,
kao da ga nikada i nisam imao,
jer ovo nije moje vrijeme i leti.
Pričao bih ti o svemu,
o skrivenim tajnama svemira,
o mramornom jutru,
o tome zašto kapi kiše nestaju u meni,
o vjetru dok planinom struji,
o zimi sto se drhtanjem budi,
ali nisam više u svom vremenu,
kao da nikada i nisam bio,
jer ovo nije moje vrijeme i leti.

Šaputao bih ti proljećem
u naručju ravnice i s jutrom sanjao,
a u sitne sate ispod srca ubrao
i ponovno kao krv crvenu ružu
s laticama složio u divnu pjesmu.
Uskovitlao bih riječima tvoj san
i poklonio cvijeću miris tvoje kose,
izmislio te u školjki mora,
dotaknuo zvijezdom tvoj pogled
i ispleo misli oko tvog struka,
ali nemaš više svog vremena,
kao da ga nikada i nisi imala,
jer ovo nije tvoje vrijeme i leti.

Sada kad sam sam kriknuo bih,
polomio sve udaljenosti,
srušio planine i iscijedio rijeke,
pokrenuo olujni vjetar,
samo da prigrlim tvoje nemirne boli,
zagrlim i povedem kroz svoje poljupce
i tamo gdje vječnost šuti odletim s tobom,
u zanosnim pokretima milovanja
i s nježnim uzdasima tvoje duše
otkrijem netaknuta mjesta ljubavi,
ali nemamo više svog vremena,
kao da ga nikada nismo imali,
jer ovo nisu naša vremena i lete.