Danja Đokić

Proljeće me piše

Proljeće me piše
latičasto plavilom
uzdaha rijekom
što dotiče anđelima
krila treptaj za svetost
trenutka usnenja

u dvoje kava zakletvom
pijena zauvijek
dušo moja i Arsen
kako pjeva ljepše
no ikad o kući za ptice
sada što su se našle
mislima priljubljenim

na drhtaj usne
sjela raspamećenost
blizine lahora što
kroz prste šeta
pramen kose

u rukama držalo
i pisalo me proljeće
da me ne završava
plavilom oka još i evo

piše me kao eho

Umjesto posvete

(s ljubavlju)

kad te ne mogu dodirnuti
daljinom

ja sanjam
tvoje ruke
krila ptice
i oblačim oblak

ne mogu te ne sanjati

ne dodirnuti
kao što te mogu
krilima ptice

Samo ruke mi vrati


Naši životi ovise od toga

Kad si mi rekao

Zauvijek
Nad bezdanom
Dok sam žmurila

Grlile me ruke

U čežnji razlivenoj
Krvotokom

Šapnula sam

Zauvijek

Rukama me
Obujmi

Naši životi ovise od toga

Papirni brod plovi
Punim olucima vjere
Razlijeva se pjesma
Uz šum prve
Jutarnje kiše

Naše kiše
Na oknima prozora
Niz ruke
Uz molitvu

Dvorac od pijeska
Prenijela sam na sigurno
Rukama što me grle

Predala se cijela

Jer naši životi od toga ovise

I ne vraćam ti pogled
Začet od iskona
Ni ono treće oko spoznaje
Uglavljeno da svijetli
Kao putokaz
Da bol ne dođe
Nepozvana iz tame
I napakosti
Rukama što grle

Zauvijek

Ruke mi,
Samo ruke
Mi pruži

Kad zastanemo nad bezdanom

Jer naši životi ovise od toga.

Stanovat ću kod tebe, na poste restante

odavno ti ništa
nisam napisala

razvodim se
sa prošlošću
i samo se
sa punim
koferom sebe
selim na tvoju
navodnu adresu

poste restante

stižem ti umjesto pisma
u poštanskom vagonu
drugog razreda
u naboranoj i ispucaloj
roza kožnoj futroli
u kojoj se uglavnom kriju
obećavajuća jutra
izbljedjela kosa na mjesečini
u iščekivanju poziva
razum konzerviran
na vrhuncu kreativnosti
i jedno malo srce
ovlaš privezano
uz ključić, za sreću

odavno ti nisam pisala

stižem ti sporovozno
u koferu samoće
presovana između
jučer i sutra
van svih poznatih
konfekcijskih brojeva
data samo tebi
na širenje i sužavanje
u radu na vrhunskoj
kreaciji života

dajem ti se, zauvijek

na nepoznatoj adresi
na koju sam tek dahom
ponekad kao pelud sa ruža
vjerujući srce samo da pjevam
već davno tebi ga poslala

kad me preuzmeš

udomi me

u dubini zjenica
poljubi sa mnom zidove
u koje gledam