Александра Дамњановић

Aleksandra Damnjanovic (udata D’Agostino) rodjena je  21.06.1962. u Beogradu, Srbija. Detinjstvo i mladost provodi u Zemunu, na obalama Dunava s kojim jos od malih nogu
stvara neki poseban odnos. Ovoj velikoj reci posvecuje i svoje prve stihove.
Zajedno sa ocem Aleksandrom, novinarom, deli i uzgaja ljubav prema pisanoj reci i poeziji.
Za vreme osnovnog skolovanja pocinje da objavljuje svoje literarne radove u raznim casopisima (“Kekec”, “Zmaj”, “Poletarac”).
Godine puberteta su u znaku Gardosa i njegove simbolicne kule, koja postaje mesto vecernjih okupljanja, vidikovac sa kojeg se salju zelje za buducnost, centar sveta, ali istovremeno i kolosek sa kojeg polaze mnogi vozovi.
Po zavrsetku prva dva razreda zemunske gimnazije, nastavlja skolovanje u Medicinskom Obrazovnom Centru u Beogradu, na Zvezdari.
Beograd je osvaja na prvi pogled. Zaljubljuje se u njegove knjizare, pozorista, parkove, tramvaje, siroke i bucne bulevare..Ona uliva Dunav u Savu i u svom srcu, spaja Gardos i Kalemegdansku tvrdjavu, Lido i Adu Ciganliju.
Godine 1980. na konkursu “Vuk Karadzic” osvaja prvo mesto u Beogradu sa pesmom
“Ono sto zovemo zivotom.”
Posle zavrsene Srednje medicinske skole pohadja prvo Medicinski a potom Prirodno-matematicki fakultet u Beogradu.

Kao sto to obicno biva, zivot pise romane, uporedo sa onim nasim, na papiru, i glavnu protagonistkinju ove price odvodi u Italiju, zemlju sunca i mora, i to u hladnu Lombardiju, na samu granicu sa Svajcarskom. Opet je neposredna blizina vode, jezera Lugano, dominantna za njenu pesnicku inspiraciju,
Zaposljava se kao medicinska sestra i napusta definitivno studije u Beogradu.
Italijanski jezik je fascinira svojom melodicnoscu i lepotom, tako da pocinje da prevodi svoje pesme, a kasnije ce ih pisati i direktno na italijanskom jeziku. Godine 1995., sa zbirkom poezije “Nastavljam da trazim”, ucestvuje u Prvoj ediciji nacionalnog konkursa u poeziji i prozi “Anais Nin”, grad Pjoltelo, osvajajuci  “Znak za zaslugu”.
Iste godine se udaje i zajedno sa muzem, italijanom, nastavlja da istrazuje italijanski jezik, noseci stalno u srcu onaj svoj, materni, kao i svoje poreklo.
Dva jezika ce se isprepletati kao sto ce se isprepletati Dunav i jezero Lugano, Avala i svajcarske alpe, Lido i setaliste pored jezera u Ponte Trezi.
Postaje majka dvoje dece, Federika i Adriane, posvecuje se sa istim zarom profesiji, porodici  i poeziji, koju oblaci u odela svoje svakodnevnice, ali i u snove i nostalgiju.

Godine 2006. u Beogradu, u autorskom izdanju, objavljuje svoju prvu zbirku pesama: “Na krilima lasta” u dvojezicnoj formi. Nasa poznata akademska slikarka Marijana Karalic svojim akvarelima  krunise pesnicku misao.
U februaru 2007. godine ucestvuje na konkursu „Zlatno pero“, raspisanom od strane Lajons kluba Vareze i sa pesmama „Noc“ i „Vreme me vise ne pita za ime“ osvaja „Znak za zaslugu“.
Iste godine, u septembru, u Crvenki, na  Cetrnaestom Festivalu pesnika za decu “Bulka” ulazi medju finaliste i osvaja nagradu publike sa pesmom “Molitva”. U oktobru iste godine na Medjunarodnom konkursu A.U.P.I, raspisanom od strane Italijanskog udruzenja pesnika i slikara sa pesmom “Oprostaj” ulazi medju finaliste. Izdavacka kuca “Otma” njenu pesmu “Nazdravimo zivotu” objavljuje u popularnoj medjunarodnoj antologiji pesnika: “Agenda pesnika 2008.” U junu 2008.godine na konkursu “Zlatno pero” grad Vareze osvaja Prvu nagradu za narativu sa pricom “Oci od stakla”.
Pise price i pesme za decu.

Zbirka “Moja tisina peva” na neki nacin uokviruje te dvogodisnje uspehe i predstavlja ih sirokoj publici. I ovaj put je prisutna dvojezicna forma a nastavlja se i saradnja sa slikarkom Marijanom Karalic.
Marijanini crtezi su putokazi, Aleksandrine pesme mesta u kojima zastaju vozovi.
.

ОПРОШТАЈ

У ноћима без твог загрљаја
Бојим се смрти
Као у неком кошмару
Осећам како откуцаји срца
Беже из мојих груди и
Пуне тишину собе
Својим неукротивим плесом

Онда ти се приближим
Покушам да ти украдем снове
Да те отцепим од јастука
У топле таласе твог дисања
Урањам као дете
Које у тој драгој успаванци
Налази сву нежност мајке

Ти ми одговориш на позив
Стегнеш ми руку
Твоје још успаване усне
Траже моје
Дотакну ми чело
Наш пољубац је љубавни састанак
Све опрости и… избрише смрт

Il perdono

Nelle notti senza il tuo abbraccio
Ho paura della morte
Come in un turbamento
Sento i battiti del cuore
Scappare dal mio petto e
Riempire il silenzio della stanza
Con la loro indomabile danza

Allora mi avvicino a te
Tento di rubarti i sogni
Strapparti dal cuscino
Nelle onde calde del tuo respiro
Mi tuffo come un bambino
Che in quella dolce ninna-nanna
Trova il calore della mamma

Tu rispondi a quel richiamo
Prendendomi la mano
Le tue labbra ancora addormentate
Cercano le mie
Mi sfiorano la fronte
Il nostro bacio è un incontro d’amore
Perdona tutto e… cancella la morte